Proces planiranja kao primarna funkcija menadžmenta predstavlja složenu aktivnost u preduzeću. Ova složenost procesa planiranja ogleda se u utvrđivanju ciljeva, definisanju politika, formulisanju strategija, izradi programa i donošenju planova. Iz toga proističe zaključak da je plan preduzeća proizvod procesa planiranja. Pri tome, proces planiranja se ne završava donošenjem plana, jer se ova primarna aktivnost menadžmenta produžava koordinacijom ostvarivanja planiranih ciljeva i analizom poslovnog uspeha preduzeća.
U teoriji i praksi menadžmenta, a posebno njegove aktivnosti na planiranju poslovanja preduzeća, postoji više definicija i objašnjenja pojma plan. Najjednostavnije objašnjenje pojma plan moglo bi se svesti na to da je plan proizvod procesa planiranja.
Međutim, iz ovako pojednostavljene formulacije ne može se steći predstava o planu kao elementu planskog odlučivanja menadžmenta preduzeća. Zato se, u cilju potpunijeg razumevanja pojma plana, mora dati opširnije objašnjenje, iz koga je moguće izvesti i odgovarajuću definiciju.
Plan je instrument procesa planiranja, kojim se kvalitativno i kvantitativno izražava zadatak preduzeća koji treba da se ostvari u budućem periodu. To znači da se planom ciljevi preduzeća razrađuju u zadatke koji služe kao osnova za preduzimanje akcije i za kontrolu ostvarenih rezultata poslovanja. Pri tome, plan preduzeća mora da obuhvati ukupno njegovo poslovanje za određeni period, kao i funkcionisanje svih delova njegove organizacione strukture.
Kako se procesom planiranja obuhvata i realizacija planskih ciljeva, planom se predviđa i mogućnost promene planskih zadataka, ukoliko dođe do promene uslova poslovanja i do promena prilika u okruženju. Zato se proces donošenja plana ne završava izradom planskog dokumenta, već se obavlja kontinuelno. To se može objasniti činjenicom da je i proces poslovanja preduzeća kontinuelan i da se njegovo odvijanje reguliše planskim dokumentom.
Planom se usmeravaju aktivnosti u skladu sa raspoloživim kadrovskim potencijalima i materijalnim resursima, kao i sa prilikama koje vladaju u okruženju. Pri tome, planom se aktiviraju nedovoljno korišćeni resursi i podstiče poboljšanje konkurentske sposobnosti preduzeća. Na taj način, plan predstavlja i izraz određenih nastojanja menadžmenta preduzeća u pravcu poboljšanja poslovnih rezultata i ukupnog poslovnog uspeha.
Planom se definiše cilj poslovanja preduzeća, na osnovu čega se utvrđuju potrebna materijalna sredstva i kadrovi za realizovanje tako definisanog cilja. U slučaju nesklada između definisanog cilja poslovanja preduzeća i raspoloživih elemenata proizvodnje, planom se utvrđuje način obezbeđenja nedostajućih kadrova i materijalnih sredstava, kako bi se omogućilo realizovanje planiranih ciljeva.
S obzirom na činjenicu da se plan donosi kao dokument po kome će se preduzeće ponašati u budućem periodu, njime nije moguće precizno obuhvatiti događaje koji će nastati u vreme realizacije planiranih ciljeva. Ovo tim pre što se planom utvrđuju zadaci za budućnost, a na osnovu pokazatelja iz prošlosti i sadašnjosti. Zato menadžment preduzeća donosi više varijanti plana za isti planski period, kako bi se obezbedio od neizvesnosti i iznenađenja koja mogu nastati u budućnosti.
Fleksibilni planovi
Izrada više varijanti plana za jedan planski period podrazumeva obuhvatanje mogućih zbivanja u budućnosti na fleksibilan način. Takav plan polazi od optimističke, normalne i pesimističke varijante. Sve tri navedene varijante se razrađuju u planskom dokumentu, a primenjuje se ona koja bude odgovarala nastalim okolnostima u procesu realizacije planskih zadataka.
Donošenje fleksibilnog plana zasniva se na mogućim promenama koje se odražavaju preko:
- korišćenja proizvodnog kapaciteta,
- prilika na tržištu,
- snabdevanja finansijskim sredstvima,
- opštih uslova privređivanja u okruženju, i sl.
Navedeni i ostali, s njima povezani, uslovi mogu se menjati u periodu realizacija planskih ciljeva. Zato se u planskom dokumentu predviđaju rizici koji mogu nastati u budućnosti.
Korišćenje proizvodnog kapaciteta uslovljeno je brojnim faktorima, među kojima su snabdevanje energijom i reprodukcionim materijalom, kvar mašina, odsustva radnika sa posla i slično. Zato se u planu polazi od više varijanti stepena korišćenja kapaciteta. Na primer, menadžment preduzeća planom predvidi da će se kapacitet proizvodnje koristiti na nivou od 70%, zatim 80% i 90%, kao i posledice koje će se pojaviti u svakoj od navedenih varijanti.
Prilike na tržištu presudno opredeljuju uspešnost poslovanja preduzeća. Zato se u planskom dokumentu polazi od optimističke varijante, po kojoj će se svi proizvodi preduzeća prodati po povoljnim prodajnim cenama. Kao druga varijanta plana uzimaju se normalne prilike na tržištu koje su bile poznate u prošlosti. Zatim, u planu se obuhvataju i rešenja do kojih može doći u slučaju nepovoljnog razvoja prilika na tržištu, do čega može doći zbog razvoja konkurentskih firmi ili smanjenja tražnje naših proizvoda usled supstitucije drugim vrstama proizvoda.
Snabdevanje finansijskim sredstvima je bitan uslov realizacije planskih ciljeva. Zato se u planu predviđaju optimistička, normalna i pesimistička varijanta, kao i posledice do kojih može doći usled nastanka svake od njih. Problemi u snabdevanju finansijskim sredstvima mogu nastati bilo zbog neblagovremene naplate potraživanja od kupaca, bilo zbog prekomernih zaliha materijala i gotovih proizvoda.
Opšti uslovi privređivanja u okruženju moraju se obuhvatiti fleksibilno pri izradi plana poslovanja preduzeća, jer se menjaju mimo delovanja njegovog menadžmenta. Ovi uslovi predstavljaju objektivne faktore poslovanja preduzeća. Zato menadžment preduzeća mora imati u vidu moguće promene u okruženju pri donošenju planskog dokumenta. U tom smislu neophodno je takođe poći od tri navedene varijante – optimističke, normalne i pesimističke. To podrazumeva moguće promene u standardu stanovništva, poreskoj politici i drugim manifestacijama društvene zajednice koje su od značaja za poslovanje preduzeća.
Budžet kao oblik planskog dokumenta
Pojam budžet[i] u ekonomskoj teoriji i praksi često se koristi za označavanje plana prihoda i rashoda u državnim i drugim vanprivrednim ustanovama. Budžet je prvobitno predstavljao godišnji finansijski plan države, čime se težilo obezbeđenju ravnoteže između prihoda i rashoda.
U novije vreme, izraz budžet upotrebljava se i u teoriji i praksi menadžmenta za označavanje finansijskog aspekta plana. Naime, budžet se formira za svaki plan preduzeća u delu kojim se utvrđuju izdaci neophodni za preduzimanje planiranih aktivnosti.
Budžet kao planski dokument donosi se godišnje. Međutim, godišnji budžet razrađuje se po kvartalima i mesecima, jer se novčana sredstva obezbeđuju postepenim prilivom od prodaje proizvoda ili iz drugih izvora. Takođe, novčani izdaci za preduzimanje planom predviđenih aktivnosti, kao što su nabavke materijala, isplate zarada, plaćanja poreskih i drugih obaveza prema državi, ne nastaju u jednokratnim iznosima, već se raspoređuju relativno ravnomerno po mesecima ili kvartalima.
U procesu planiranja, odnosno u fazi donošenja plana kao instrumenta toga procesa, budžet se sačinjava u novčanim jedinicama mere. Prema tome, budžet se sačinjava kao brojčani pregled prihoda i rashoda, vezanih za odgovarajuće poslove u toku planskog perioda.
Menadžment preduzeća koristi budžet u cilju sagledavanja potrebnih novčanih sredstava za pojedine aktivnosti. Zato se budžet javlja kao određeni planski dokument. Međutim, kako budžet ima dve strane – prihodnu i rashodnu – njegova uloga se proširuje i na kontrolu poslovanja, odnosno na proveru ostvarenja planom utvrđenih rashoda za dati period.
Kako je preduzeće složeni organizacioni sistem, plan njegovog poslovanja razrađuje se i po pojedinim poslovnim jedinicama u njegovom sastavu. Zato se za svaku organizacionu jedinicu, u kojoj se planiraju potrebna novčana sredstva, donosi poseban budžet. Pomoću budžeta organizacionih jedinica menadžment preduzeća daje odgovarajuća ovlašćenja njihovim menadžerima da potroše određeni iznos novčanih sredstava za poslove koji su im dodeljeni, ali i da kontroliše raspolaganje tako planiranim sredstvima.
Budžet kao jedan od vidova planskih dokumenata ima, dakle, i kontrolnu ulogu u procesu planiranja kao primarne funkcije menadžmenta. Time se potvrđuje postavka da proces planiranja obuhvata i nadzor nad realizacijom planskih ciljeva, odnosno izvršavanjem planom utvrđenih zadataka.
Specifičnost budžeta kao planskog dokumenta ogleda se i u činjenici da se u njemu prikazuju samo brojčani pokazatelji o planiranim prihodima i rashodima izraženim u novčanim jedinicama. Naime, u planu kao osnovnom dokumentu procesa planiranja, pored brojčano izraženih pokazatelja, sadržana su i odgovarajuća obrazloženja i dokazi o opravdanosti pojedinih aktivnosti koje se predviđaju u budućem periodu. Zato se budžet često tretira kao računovodstveni dokument, koji sadrži čisto finansijske veličine po pojedinim stavkama planiranih aktivnosti preduzeća u budućem, planskom periodu.
Na osnovu prethodnog obrazloženja može se zaključiti da je budžet računovodstveno-finansijska konkretizacija plana preduzeća i planova pojedinih organizacionih jedinica u njegovom sastavu.[ii] Njime se omogućuje i finansijska kontrola poslovanja, što se posebno odnosi na kontrolu troškova elemenata proizvodnje.
Budžet kao planski dokument ima ulogu i u okviru mera za snižavanje troškova poslovanja. “Jer smer kretanja troškova nikad nije nadole. Sprečavanje troškova zahteva konstantan rad na poboljšanju produktivnosti svake operacije, iz godine u godinu, sa minimalnim poboljšanjem od 3% godišnje… Ali rezanje troškova treba uvek da posluži kao prvi korak ka izgradnji sistema sprečavanja troškova u jednoj organizaciji”.[iii]
Iz navedenih stavova Pitera Drakera (Peter F. Drucker) može se zaključiti da budžet kao planski dokument ima ulogu ne samo pasivne kontrole izdataka već i instrumenta u rukama menadžmenta, koji služi kao podloga za sprečavanje rasta troškova, kao i njihovog smanjenja. Zato se u savremenoj teoriji i praksi planiranja kao primarne funkcije menadžmenta budžetu pridaje sve veći značaj. Budžet služi i top menadžmentu da ostvari uvid u ponašanje menadžera srednjeg nivoa, kao i da na njih prenese deo nadležnosti u raspolaganju finansijskim sredstvima za obavljanje poslova u okviru pojedinih organizacionih jedinica preduzeća.
Podela planova prema vremenu koje obuhvataju
Plan se donosi kao instrument procesa planiranja budućih aktivnosti preduzeća. Pri tome, planom se obuhvata poslovanje preduzeća koje treba da se obavi u dužem ili kraćem periodu. Na toj osnovi razlikuju se sledeće vrste planova i to:
- dugoročni,
- srednjoročni,
- kratkoročni i
- operativni.
U teoriji i praksi menadžmenta prihvaćena je ovakva vremenska klasifikacija planova, po kojoj se ovi planski dokumenti razlikuju i u pogledu rokova za koje se donose i po obuhvatu aktivnosti preduzeća u tim periodima.
Naime, dužina budućih perioda za koje se donose planovi, opredeljuje i sadržaj ovih planskih dokumenata. Što je period za koji se plan donosi duži, to je preciznost planiranja manja i obrnuto. To proističe i iz činjenice da se dalja budućnost teže može sagledati nego period neposredno posle donošenja plana. Pored toga, u neposredno bližem periodu očekuju se manje promene u uslovima poslovanja, dok se na duži period moraju predviđati krupnije promene koje su rezultat investicionih ulaganja u rast i razvoj preduzeća. Otuda i razlike u obuhvatu planova za različite periode budućnosti, o čemu se posebno govori u sledećem delu ovog poglavlja.
Već iz samog imena ove vrste planskih dokumenata može se zaključiti da se u njima sadrže zadaci za duži rok. Pri tome, dužina roka za koji se donose planovi preduzeća, kao osnovnih privrednih subjekata, utvrđuje se prema osnovnoj jedinici mere vremena u privredi – godini. Naime, godina je period u kome se mogu precizno utvrđivati veličine prihoda i rashoda i međusobno upoređivati radi ocene poslovnog uspeha. Zato se i završni računi preduzeća sačinjavaju godišnje.
U poređenju sa godinom kao osnovnom jedinicom mere vremena u procesu planiranja, dugoročni planovi, po pravilu, obuhvataju period od deset godina. Zato se i smatra da su dugoročni planovi desetogodišnja razrada zadataka preduzeća, zasnovani na viziji menadžmenta prema daljoj budućnosti. Pored toga, svoje dalekosežne ciljeve preduzeća, ponekad, sagledavaju i na duži rok od deset godina. Na primer, petnaest ili dvadeset godina mogu se smatrati periodima za koje se utvrđuju globalni ciljevi i razrađuju razvojni zadaci preduzeća u osnovnim konturama. Međutim, donošenje planova na tako duge rokove zasniva se na veoma maloj pouzdanosti i izvesnosti.
Dugoročni planovi za desetogodišnji period imaju strategijski karakter. To podrazumeva razradu razvojnih ciljeva preduzeća u zadatke koje treba obaviti u desetogodišnjem periodu da bi se obezbedilo očuvanje i poboljšanje datog privrednog subjekta u tržišnoj konkurenciji. U postupku donošenja desetogodišnjeg plana preduzeća, menadžment mora sagledati ne samo mogućnosti razvoja internih uslova poslovanja već i tendencije promena koje se očekuju na tržištu i u širem društvenom okruženju.
Dugoročni planovi obuhvataju razvojne ciljeve i zadatke preduzeća čija realizacija zahteva duže vreme i složenije aktivnosti menadžmenta i drugih učesnika u procesu privređivanja. To podrazumeva i neophodnost većih iznosa finansijskih sredstava za realizaciju tako krupnih razvojnih ciljeva.
Ovakva vrsta planova karakteristična je za velike poslovne sisteme, kojima je neophodno duže vreme za prilagđavanje prilikama na tržištu i u ukupnom društvenom okruženju. Dugoročni planovi se zasnivaju na poznavanju ekonomskih, socijalnih, demografskih, ekoloških i drugih tendencija u okruženju u kome preduzeće deluje i u kome očekuje da će delovati.
Planovi koji se donose na duži rok omogućuju menadžmentu preduzeća da se bolje orijentiše pri donošenju srednjoročnih i kratkoročnih planova. Naime, dugoročni planovi, kojima se utvrđuju globalni zadaci preduzeća u budućnosti, omogućuju uvid u probleme na koje se može naići u tako dugom periodu poslovanja. Iz toga proističe i potreba da se izrađuju posebni programi i projekti kojima se mogu prevazići tako uočeni problemi na duži rok.
Srednjoročni planovi
Kontinuitet procesa planiranja zahteva donošenje i srednjoročnih planova. To su, uglavnom, planovi koji se donose za petogodišnji period i obuhvataju takođe ciljeve i zadatke iz oblasti rasta i razvoja preduzeća. Prema tome, i ova vrsta planova usmerena je na razradu strateških ciljeva preduzeća.
Srednjoročni planovi izrađuju se sa višim stepenom izvesnosti i pouzdanosti nego što je slučaj sa desetogodišnjim i drugim dugoročnim planovima. Međutim, rok od pet godina nije dovoljno dugo vreme za razvojne vizije velikih poslovnih sistema. Ovo tim pre ukoliko se radi o strateškim investicionim ulaganjima koja se razrađuju u posebnim projektima. Kada se radi o manjim i srednjim preduzećima, period od pet godina predstavlja dovoljno dugo vreme da se realizuju razvojne strategije. Zato se ovakvim planovima obezbeđuje relativna tačnost predviđanja budućih događanja na tržištu i u širem društvenom okruženju. Petogodišnji planovi zasnivaju se na analizi prošlosti, oceni sadašnjosti i procene budućnosti. Na takvim osnovama moguće je utvrđivati planske zadatke za sledećih pet godina sa dosta pouzdanosti i izvesnosti. U petogodišnjem periodu moguće je preduzimanje odgovarajućih razvojnih aktivnosti i sagledavanje realizacije planom utvrđenih zadataka.
Kratkoročni planovi
Pod pojmom kratkoročni planovi podrazumevaju se oni planski dokumenti koji se donose za period od jedne godine. To su planski dokumenti koji se donose u vidu godišnjeg plana ili budžeta preduzeća, a kojima se obuhvataju zadaci koje treba izvršiti u neposrednoj budućnosti.
Kontinuitet poslovanja preduzeća zahteva da se proces planiranja odvija neprekidno, što podrazumeva donošenje dugoročnih planova, zatim njihovu razradu na srednjoročne zadatke, te neposredno utvrđivanje zadataka za jednu godinu kao osnovnu vremensku jedinicu u privrednoj praksi.
U kratkoročnim planovima razrađuju se zadaci preduzeća zasnovani na njegovim postojećim mogućnostima i položaju u njegovom tržišnom i ukupnom društvenom okruženju. Ovim planovima razrađuju se zadaci tekućeg poslovanja, jer je godina dana u životu preduzeća suviše kratak period za koncipiranje i realizaciju razvojnih ciljeva. Za neposredno sledeću poslovnu godinu menadžment preduzeća donosi budžet kao finansijski plan, kojim se utvrđuju potrebni izdaci i očekivani prihodi, kao i mogući profit. Na taj način, usmerava se poslovanje preduzeća kao celine i njegovih organizacionih jedinica u finansijskoj sferi aktivnosti. Pored toga, godišnjim planom razrađuju se zadaci u svim segmentima organizacione strukture preduzeća, kako po poslovnim funkcijama, tako i po pojedinim strateškim poslovnim jedinicama, profitnim centrima, centrima prihoda i centrima troškovI.
Operativni planovi
Godišnji plan preduzeća obuhvata celinu aktivnosti tog privrednog subjekta u jednoj poslovnoj godini. Međutim, ukupno poslovanje preduzeća sastoji se iz više posebnih grupa poslova koje treba obaviti da bi se izvršio godišnji planski zadatak. Specificirani planski zadaci za pojedince i organizacione jedinice, raspoređeni na vremenske intervale kraće od jedne godine predstavljaju operativne planove. Pomoću ovako formulisanih planskih zadataka i njihovog ostvarivanja, menadžment preduzeća obezbeđuje koordinaciju ukupnog poslovanja i kontrolu funkcionisanja svakog segmenta organizacione strukture.
Donošenje operativnih planova zasniva se na godišnjem planu preduzeća, čija struktura se razlaže na kraće periode i na pojedine organizacione jedinice zadužene za obavljanje parcijalnih zadataka. Ova vrsta planova predstavlja terminiranje poslova predviđenih godišnjim planom. To podrazumeva preciziranje dinamike izvršavanja planskih zadataka. Druga faza donošenja operativnih planova jeste lansiranje radne dokumentacije po kojoj se obavljaju pojedini zadaci. Operativni planovi donose se i za pojedine poslovne funkcije, kao što su marketing, proizvodnja, finansije, nabavka, zapošljavanje i druge. Ovako koncipirani operativni planovi predstavljaju neposredne zadatke odgovarajućih sektora i službi kao specijalizovanih organizacionih jedinica koje su nosioci pojedinih poslovnih funkcija.
BELEŠKE
[i] Naziv budžet potiče od latinske reči bulga što znači kožna torba. U engleskoj parlamentarnoj terminilogiji bio je to naziv za kožnu torbu u kojoj je ministar finansija donosio predlog državnih prihoda i rashoda za sledeću godinu. Otvaranje ove torbe nazivalo se otvaranjem budžeta. Kasnije se ovaj izraz odomaćio u većini zemalja, te ušao u upotrebu i u teoriji i praksi planiranja poslovanja preduzeća.
[ii] Milisavljević, M., Todorović, J.: Planiranje i poslovna politika preduzeća, Savremena administracija, Beograd, 1995. str. 149.
[iii] Drucker, P.: Menadžment za budućnost, PS “Grmeč”, Privredni pregled, Beograd, 1995. str. 180.
Detaljnije u udžbeniku Menadžment – principi i koncepti